Četiri priče o outanju

Outanje (autanje, coming out, izlazak iz ormara…) je trenutak i proces tijekom kojeg osoba dijeli svoj LGBTIQ+ identiet s drugima, ali uključuje i istraživanje vlastitog identiteta. Kome će se osoba outati je njihova osobna odluka, a cijeli proces može biti popraćen spektrom emocija. Svačija je priča o outanju jedinstvena, ali jednako važna i vrijedna bez obzira na to kome je osoba out. Donosimo vam priče četiri osobe koje su odlučile podijeliti svoje iskustvo outanja s nama.

B.D.: Priznanju je prethodilo traženje pogodnih okolnosti usporeno sa stalnim propitivanjem što je to što bih ja trebao priznati 

Proces raskrivanja nečega takvog kao što je seksualnost, a što je društveno na niz načina stigmatizirano, zahtijeva već u svom opće prihvaćenom heteroseksualnom obliku određenu hrabrost. Stoga proces outanja LGBTQI+ osoba, a kakav je bio i moj, bio je dio dugog procesa, za mene izrazito odvažnog, formiranja identiteta od kojeg je jedna od ključnih stavki bila seksualnost. Takav proces je podrazumijevao put posrednog otkrivanja iliti ispipavanja razmišljanja okoline o manjinskim seksualnim skupinama, uopće traženja okoline koja ima blagonaklon stav prema navedenom. Priznanju je stoga prethodilo traženje pogodnih okolnosti usporeno sa stalnim propitivanjem što je to što bih ja trebao priznati, zašto ona zahtijeva priznanje i sl. Pitanja su se međusobno klatila sve do one točke u kojoj je naprosto učestalost odnosa i bliskost učinila taj čin neodgodivim – usudio sam se odrediti, a ne više misliti o tome. U tom dugom procesu samootkrivanja i otkrivanja, od početaka puberteta do odrasle dobi, postojala je bitna razlika u načinu mišljenja i govora o vlastitoj seksualnosti. Osnovna škola bila je proces spontanog samootkrivanja vlastite seksualne orijentacije. Proces outanja u srednjoj školi obično je uključivao vrlo uzak krug ljudi, dug proces priznavanja, izrazit strah od odbacivanja te pokušaj ukalupljivanja u forme seksualnosti koje su opće prihvaćene. Razdoblje studiranja donijelo je sa sobom zajedno s izlaskom iz puberteta, informiranjem i stjecanjem iskustva visoku razinu sigurnosti u opravdanost vlastitih odabira i određenja kao dijelova identiteta i samim time proces outanja je bio uvelike jednostavniji, čak i nezamjetan. Kad je riječ o procesu outanja u obitelji, ono je kao formalni čin izostalo, ali je posredno artikulirano kroz međusobna raskrivanja koja su neizbježna pri zajedničkom življenju i koja nadilaze namjere pojedinca i pokušaje svjesnog samoprikazivanja.


T.D.: Bojim se da će me homofobija šire obitelji odvojiti od moje kulture

Volim hodati svijetom sa stavom da se ne moram nikome outati jer ako netko do sada nije skužio, to je njihova stvar. Nažalost, stvari nisu uvijek tako jednostavne. S društvom sam oduvijek bila vrlo otvorena u vezi svoje seksualnosti i uvijek sam bila prihvaćena. Nekada znam doživjeti mikroagresiju i to od prijatelja/ica koji znaju da sam bi već 10 godina pa ih, kad mi se da, upozorim na to. Ponekad mi se čini kao da smatraju da je dovoljno biti okej s tim da ti u društvu netko nije strejt i to je sav posao koji moraš obaviti. Nije tako, voljela bih  da se više potrude shvatiti da biti podrška nekome znači puno više od toga. S druge strane, upoznala sam puno divnih ljudi s kojima se osjećam toliko sigurno i snažno i za koje moja seksualnost nije samo stvar s kojom su okej. Kada je riječ o obitelji, out sam jednoj polovici uže obitelji. Oni su stvarno predivni i bezuvjetna su mi podrška. Mislim da nisu ni svjesni koliko mi znači kada umjesto ‘Kad si nađeš dečka…’ kažu ‘Kad si nađeš osobu s kojom želiš biti…’ ili kad pred ljudima kojima nisam out kažu ‘Samo ti budi s kim želiš…najvažnije je da si sretna.’ Ponekad najmanje stvari mogu značiti toliko puno. Što se tiče druge polovice uže obitelji, situacija je malo čudna… prilično sam uvjerena da svi znaju, ali još uvijek im ne mogu reći. Ako me pitaju, neću lagati, ali trenutno im ne želim reći i možda nikad i neću, možda ću samo dovesti partnericu doma pa što bude, bude. Što se tiče šire obitelji, jako se bojim da će me njihova homofobija odvojiti od moje kulture. Albanka sam, a albansko društvo ima svojih posebnosti… Stvari se mijenjaju i vjerujem da su puno bolje nego što nekada mislim, ali strah i dalje postoji. Većinu vremena vjerujem kako mi je podrška uže obitelji dovoljna, što je istina, ali ostatak svijeta i dalje postoji. Pomisao na to da se više neću osjećati ugodno da odem u svatove, da slobodno plešem na događajima i da odem u zemlju koja mi je drugi dom, izaziva u meni mučninu. Ali, iz nekog nepoznatog razloga, i dalje vjerujem da će sve biti okej i da su stvari možda malo strašnije u mojoj glavi nego u stvarnosti. 

F.: Najbitnije da volimo sebe onakve kakvi jesmo

Osoba sam koja je oduvijek imala složen „unutarnji“ svijet. Obložen je emocijama, prekomjernom osjetljivošću, podražajima i odbojnošću na ljudsku prljavštinu koje se kategoriziraju po zlu, zavisti, ljubomori i mnogi drugim nedragim riječima. U takvom sam vanjskom svijetu i odrastao. U svome odrastanju, rijetko kad sam bio zadirkivan. No zato sam bio predmet iskorištavanja, nekoga na koga se uvijek moglo računati, netko koga se uvijek zapostavljalo i netko tko je uvijek morao opravdati svoje mjesto i „ja“. S vremenom to je sve usadilo sumnju u mene samog da ne vrijedim i nisam dovoljan. Zbog svega toga, put prema otkrivanju vlastitog identiteta bio je izvan mojega dohvata. Sumnjao sam u sebe i svoju seksualnost. Negirao svaku mogućnost i misao. Također sve je ovo bilo podgrijano vjerovanjem da me obitelj neće prihvatiti jer su u nekoliko situacija iskazali svoje nezadovoljstvo prema LGBTQIA+ zajednici. Međutim, adolescencija, glazba, sport kojim sam se bavio, srednja škola, novi prijatelji, putovanja, stil oblačenja, proces odrastanja; bio sam nakićen svim tim prekrasnim atributima koji su uljepšali moje postojanje. Pritom ništa od toga nije štetilo drugima kao što sam znao čuti iz usta odraslih.  I to mi je bio znak – tada sam se prihvatio, izašao svojoj najboljoj prijateljici i kako to naravno ide, ona je već „znala“.  Sve je nakon toga postalo lakše i ljudi koji su mi obogaćivali život, oni su svi uskoro saznali. Prve ljubavi, iskustva, zalaganje za vlastita i tuđa prava, dolazilo je tako prirodno nakon izlaženja. Jedino vruće žezlo koje mi je vječito diralo srce bilo je izlaženje vlastitoj obitelji. Dogodilo se to tijekom pandemije prošle godine. Bilo je suza, iznenađenja, razlivenih osjećaja po podu, ali to su bili trenutci u kojima se moja obitelj najviše povezala. Povezala se na povjerenju, iskrenosti, hrabrosti, otvorenosti i ljubavi. Trebalo mi je 6 godina. Ne žalim što nisam prije izašao. Čovjek treba znati sebe i istraživati se. Saslušati i pronaći nešto za sebe u raznim, tuđim životima i sagledati svoj život preko takvih iskustva. Na taj način rastemo. Nadam se da će ova priča nekoga potaknuti na misao da neovisno o tome što život donese, da je najbitnije da volimo sebe onakve kakvi jesmo. Na taj način će nas sigurno i drugi voljeti.

V.B. : Nije samo faza.

Prvi put sam roditeljima rekla za cijeli spektar svoje seksualnosti u drugom razredu srednje škole. Tada sam zapravo i sama tek upoznala biseksualnost i osjećala sam se kao da sam našla svoje mjesto definiranja. Majka mi je rekla da je to nemoguće, da ili voliš jedno ili drugo, da je to samo faza i pubertet te kako ona to apsolutno ne podržava. Iz straha i zbunjenosti rekla sam joj da je u pravu i da sam ipak straight. Svaka pomisao da mi se osoba istog spola može svidjeti u meni je izazivala strah. Tješila sam se kako je dobro što mi se sviđaju i muškarci jer onda nitko ne mora ni znati za ovaj drugi dio mene. Pojavile su se i mnoge sumnje kako to jest samo faza budući da su i mnogi moji prijatelji tada eksperimentirali, međutim nisu dio LGBTIQ+. Pri završetku srednje škole, najbolji prijatelj entuzijastično mi je čestitao Dan proslave biseksualnosti. Provela sam dan plačući, i od sreće i od tuge. Njegov pristup otvorio mi je safe space za početak istraživanja i upoznavanja sebe bez straha. Na drugoj godini fakulteta rekla sam joj kako nije bila faza. Reakcija je bila malo blaža, i dalje popraćena iznimno homofobnim komentarima. No, barem je istina vani. Nekad i dalje preispitujem vlastiti identitet budući da nemam previše iskustva koje bi “potkrijepilo” moju pripadnost LGBTIQ+. Osjećam se kao impostor. Međutim, ove godine, i kroz mnogo rada na sebi i kroz mnogo rada u raznim udrugama te s različitim pojedincima punim podrške, podsjećam se na važnost i validnost mojih osjećaja i misli, kao i važnost samog Mjeseca ponosa te onog što predstavlja.